ŽIVOTINJSKA FARMA

GEORGE ORWELL
ŽIVOTINJSKA FARMA



Bilješke o piscu:
George Orwell je pseudonim za Erica Arthura Blaira (uzeo je George jer mu se činilo engleskim više nego Eric, a Orwell se zvala riječica blizu mjesta gdje je stanovao pa ju je uzeo za svoje prezime)                                                                  
  -  Rođen je 1903. u Indiji (otac mu je bio tamo u državnoj službi, to je
      tada bila britanska kolonija)
  -  U 1933. g. stanovao u istočnom Londonu i poslije u Parizu kako bi
     upoznao život sirotinje - rezultat je knjiga “Bez pare u Parizu”
  -  Na temelju iskustva u imperijalnoj policiji izlazi roman “Burmanski
     dani”
  -  1936. g. dolazi u Španjolsku i tamo piše o njihovom građanskom ratu,
      a knjiga izlazi 1938. - “Izraz poštovanja Kataloniji”
  -  Njegove važnije knjige su “Neka cvate aspidistra” 1936. i “Izlazak na
      zrak” 1938.
  -  Početkom 1944. završio je “Životinjsku farmu”, no zbog nekoliko
     odbijanja nakladnika ta knjiga je izdana tek 1945. (bila je golem
     uspjeh)
  -  Umro je 1950. g. u siječnju

Bilješke za vrijeme čitanja:
  -  Prvo se upoznajemo s likovima u ovom slučaju životinjama, koje su se
     okupljale da bi čule što Stari Major ima za reći.
  -  Po Majorovim riječima upoznajemo stanje životinja na farmi, citat:
      “Drugovi, kakav je sad naš život? Pogledajmo: naš život je bijedan,
        tegoban i kratak... Kada dođemo na ovaj svijet, daju nam upravo
        toliko hrane da jedva preživimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni
        su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni
        istog trena nas kolju s odvratnom okrutnošću”, te rečenice nam vrlo
        slikovito opisuju životinjski život ne samo na ovoj farmi već i na
        mnogim drugim farmama diljem svijeta.
  -  Nakon 3 dana umire Major
  -  Njegove planove o pobuni su razradile 2 mlade svinje -  Napoleon i
      Snowball
  -  Pobuna se planirala, ali dogodila se neplanirano jer životinje nisu
      nahranjene do navečer pa su istjerale ljude u napadu bijesa
Životinje uništavaju sve što podsjeća na ljudska bića
Odlučile su da kuća koja je prije pripadala gospodinu Jonesu ostane kao muzej
Farma se preimenuje iz „Vlastelinstvo“ u „Životinjsku farmu“



Napisali su sedam zapovijedi na stražnji zid suše:
      1. Tko god ide na dvije noge taj je neprijatelj
      2. Tko god ide na četiri noge ili ima krila taj je prijatelj
      3. Nijedna životinja ne smije nositi odjeću
      4. Nijedna  životinja ne smije spavati u krevetu
      5. Nijedna životinja ne smije piti alkohol
      6. Nijedna životinja ne smije ubiti bilo koju drugu životinju
      7. Sve su životinje jednake
Tih 7 zapovijedi sliči na kršćanskih 10 Božjih zapovijedi
Životinje su održavale farmu i to im je uspijevalo
Nedjeljom se nije radilo već su se vodile sjednice na kojima se
    raspravljalo o novim idejama, najaktivniji su bili Snowball i Napoleon,
    no nikad se nisu slagali, citat: “U raspravi su najaktivniji bili Snowball
    i Napoleon. Ali primjećeno je da se nikad nisu slagali.”
Već to upućuje na skori rascjep vlasti
Nakon nekog vremena Jones i neki njegovi ljudi napadaju, ali životinje uspješno obrane farmu
Snowballu se počinje graditi vjetrenjača s čim se Napoleon ne slaže
Snowballa su otjerali Napoleonovi psi s farme, od tad pa nadalje Snowball se prikazuje kao neprijatelj životinja
Napoleon proglašava Snowballa Jonesovim agentom od početka, a Snowballove rane od Jonesova napada je zapravo uzrokovao Napoleon znajući za njegovu izdaju
Tu se jasno može uočiti zloupotreba vlasti s Napoleonove strane
Gradi se vjetrenjača protiv koje je bio Napoleon i on tvrdi da to nije bila Snowballova ideja nego da ju je on ukrao od Napoleona. Citat: “Napoleon, upravo se on na početku za nju zalagao, a plan koji je
      Snowball nacrtao na podu inkubatora zapravo je ukraden iz
      Napoleonovih bilješki.”
Jones drugi put sa svojim ljudima napada farmu i ovaj put su se životinje obranile, a bilo je i mrtvih
Svinje preko Whympera trguju s ostalim farmama, žive u Jonesovoj kući, Napoleon se uzvišuje. Citat: “O Napoleonu se više nije govorilo jednostavno kao o Napoleonu… naš vođa, drugi Napoleon…”
Napoleonovi psi razdiru životinje koje jedna za drugom priznaju izdaju
Vjetrenjača je napokon završena, no životinje i dalje gladuju, a Boxer je na umoru i Napoleon ga je odlučio poslati u bolnicu
Jedne večeri životinje su bile privučene bukom u kući i pogledale su kroz prozor
Vidjele su svinje sa gospodinom Pikingtonom - njihovim glavnim neprijateljem i još nekim ljudima
Napoleon je preimenovao farmu iz Životinjske farme u Vlastelinsku farmu i time je završena revolucija kao da je nikada nije bilo





Mjesto radnje:
Engleska – Citat: ”Nijedna životinja u Engleskoj nije slobodna.”

Tema:
  -  Rekao bih da je pisac kroz knjigu htio prikazati totalni režim
  -  Životinje su zauzele mjesta ljudi, a kad se vlast mijenjala,
     nisu odmah reagirale što im se poslije nije isplatilo
  -  Možda su one same mislile da će im biti dobro te da će se situacija
     popraviti

Ideja:
Životinje nisu htjele biti kao ljudi niti patiti od njihove ruke, već su htjele
preuzeti svoj život u svoje ruke. Smatrale su ljude „nižim“ od životinja,
no na kraju je ispalo da neke životinje nisu ništa bolje od ljudi.

Dojam o djelu:
  -  Knjiga mi se svidjela jer zaista opisuje čovjeka koji želi moć i kad ju
      napokon dobije, narodu kojim vlada loše se piše, a trebao bi biti taj
      koji će im poboljšavati život
  -  U ovoj knjizi je napisan 101 način kako zloupotrijebiti moć i narodu
     kojim vladate zadati muke

ELEKTRA

EURIPID
ELEKTRA



Vrsta djela:
Tragedija

Tema:
Elektrina opsjednutost osvetom svoga oca

Mjesto radnje:
Grčka (Mikena), selo

Vrijeme radnje:
Poslije 1184. godine prije nove ere (završetak trojanskog rata)

Ideja:
Određene životne situacije nas mogu pretvoriti u zvijeri koje imaju na umu samo osvetu. Koliko god nam se to čini teškim, ne smijemo biti previše radikalni u svojim postupcima, jer nam osveta ne donosi ništa drugo osim grižnje savjesti.

Likovi:
Elektra
Orest, Elektrin brat
Klitemnestra, majka Oresta i Elektre, žena Agamemnonova
Agamemnon, vladar Mikene
Seljak iz Mikene, Elektrin muž
Dioskuri; Kastor i Polideuk

Analiza likova:
Elektra
Zastrašujuće odlučna u tome da ubije majku (i njezinog ljubavnika), i tako osveti oca; ona je ponižena, nakon ubojstva je istjerana kao robinja iz svog doma, boli je majčina nevjera i zanemarivanje djece; udali su je za siromašnog seljaka: sa raskoši kraljevskog dvora spala je na krajnju bijedu – no brak nje i seljaka nije konzumiran, jer on vjeruje da se ljudi iz različitih slojeva ne smiju ˝miješati˝; ona manipulira Orestom, nagovara ga na ubojstvo majke; nakon ubojstva muči ju grižnja savjesti, ali manje nego Oresta; sude joj Dioskuri: udat će se za Pindara.






Orest
Nakon ubojstva je prognan, i Egist ga je želio ubiti; kada nakon dugo           godina naiđe na svoju sestru, zajedno kovaju smrtonosni plan: on će ubiti Egista i Klitemnestru (Elektra ne sudjeluje fizički u samom činu ubojstva); jer je ubio Egista – postaje junak, ali dvoumi se o tome dali bi trebao ubiti majku; Dioskuri ga osuđuju na vječno lutanje, a na njegovom putu će ga pratiti Erinije (tri sestre, božice osvete – Tisifona, Alekto i Megera); Orest će izgubiti razum; (medicinski): Orestov kompleks – želja sina da ubije majku.

Klitemnestra
Simbol zle i nevjerne žene; uzrok njezinoj patnji i ubojstvu muža:
Agamemnon je morao žrtvovati kćer Ifigeniju da bi se mogao vratiti kući;
Klitemnestra ga vara sa Egistom i  zajedno s njime ubija muža, zbog tog
žrtvovanja njezine kćeri miljenice; zanemaruje poslije svoju živu djecu;
na vijest da je Elektra rodila, dolazi u njezin dom; Elektra i Klitemnestra
se sukobljavaju, i kasnije Orest ubija majku.

Problemi koji se obrađuju u djelu:
Moralni – Elektra i Orest su se našli u teškoj situaciji,
              ali njihova osveta nema etičko opravdanje.
Psihološki – Glavni dramski sukob je sukob Elektre sa samom sobom
Povijesni – U korijenu, za svu tu tragičnu sudbinu je kriva otmica Helene
                (koja je bila Klitemnestrina sestra) - povod trojanskom ratu.

Dojam o djelu:
Drama je tužna, zato jer ljudi ne mogu utjecati na svoju sudbinu i djela, već njihovim životima upravljaju bogovi. To je najtragičnije u ovoj i većini tragedija. Ovdje se javlja jedno teško pitanje: Jesu li Orest i Elektra ispravno postupili kada su ubili vlastitu majku zbog toga jer je ona ubila njihovog oca? Jesu li se smjeli miješati u njihovu bračnu razmiricu? Ovdje svatko ima svoje odgovore, ali jedno je sigurno: ubojstvo roditelja je bizarna stvar, i ja mislim da se to moglo riješiti na drugi način. No kada čovjeka zaslijepi mržnja, ne može racionalno prosuđivati. No jedna stvar je pozitivna u toj tragediji: nerazdvojivost Elektre i Oresta (zbog toga su im na kraju sudili Dioskuri – oni su simbol nerazdvojivih blizanaca).

EVGENIJE ONJEGIN

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN
EVGENIJE ONJEGIN



Bilješke o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. godine u bogatoj obitelji. Svojim djelom Oda slobodi zamjerio se sudu te je prognan u južnu Rusiju i tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća djela su: Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Brončani konjanik, Ruslan i Ludmila…

Vrijeme radnje:
Radnja se odvija oko 19. stoljeća

Mjesto radnnje:
Radnja se odvija u Rusiji

Kratki sadržaj:
Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čovjeku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otići u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s Olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na dugo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u
St. Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

Analiza likova:
Evgenije Onjegin
Tipični lik suvišnog čovjeka, a tome pripomaže i njegova sveopća
nezainteresiranost, možda čak i lijenost.

Lenski
Romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju,
kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.

Tatjana
Seoska djevojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseaua,
posjeduje neposrednost, nesumljivo stečenu u provinciji među pukom.
Napomena:
Puškin je na Onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa Don Juan, romantična knnjiževna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane,
gdje je čest lik suvišnog čovjeka.

DUGA

DUGA



Bilješke o piscu:
Šimunović, Dinko - pripovjedač i romanopisac (Knin, 1. IX. 1873. - Zagreb, 13. VIII. 1933.). Prvi njegov roman je Tuđinac (1911.), a značajan mu je i autobiografski roman Mladi dani (1919.). Ipak, u njegovom su opusu najvrednije pripovijetke, kojih je napisao oko sedamdesetak, a objavljene su u zbirci Mrkodol, zatim Đerdan (1914.), Sa Krke i sa Cetine (1930.), Posmrtne novele (1936.), te u časopisima.
Šimunović je pisac koji je obnovio stil realističke književne baštine, uz
uzore poput Gjalskog, Dostojevskog, Tolstoja, Turgenjeva. Iako je stvarao u epohi moderne, te ga se najčešće smatra za modernističkog pisca, modernost kao da ga je mimoišla.

Mjesto radnje:
Lug – Citat: “To je polje Lug zvano, sa žutim i tamnozelenim plohama
                    kasnog kukuruza i trstike, sivkastim strništima…“

Vrijeme radnje:
Ljeto – Citat: “Toga je ljeta sunce neobično dugo i žarko sipalo sjaj i
                      toplinu
Jesen – Citat: “Dani su postajali sve kraći, a obilni i kratki pljusci kiše
                      rasladili zemlju. Nastala šarena jesen…
                
Kratki sadržaj:
Živjela jedna cura Brunhilda, zvana Srna, sa majkom i ocem. Uvijek u ljetne dane gleda kroz prozor svoje kuće. Slušala je kako se dječaci dole kod potoka igraju, a djevojčice su uvijek morale ostajati kod kuće.
Jednoga dana Sedlar i Sedlarica su odlučili sa Srnom otići u vinograd na Marčinkovoj glavici. Srna se tamo igrala dok nije naišla na Savu koja nije imala ruke. Srna je sa Klarom slušala Savine događaje. Tako je čula kako govore da tko prođe ispod duge da će postati dječak. Tada se na nebu pojavila duga. Srna je potrčala prema dugi da prođe ispod nje i da se pretvori u dječaka. Tada je pala u neko jezero iz kojeg još nitko nije izašao van živ. Umrla je u tom jezeru.

Analiza glavnih likova:
Srna – Brunhilda
Citat: “I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno
          zlato, pa vlažne i meke baš kao svila na kukuruzima u Lugu. A bilo
          je samo deset godina toj Srni.“

Sava
Citat: “Dok je bila mlada, lijepa je cura bila ta Sava. Može biti da nije
          ljepše bilo ni u svem Lugu, i mnogi je momak požalio njezinu
          sudbinu.“

Sporedni likovi:
Emilija – Srnina mama
Serdar Janko – Srnin otac, bijaše najbogatiji Čardačanin

Najljepši odlomak:
“Ali malo dalje, u brežuljkastom polju, veselo tekli bistri Glibuški pritoci,
 pa u vlažnu i toplu zraku šumio bujan život krepka rašća, životinja i
 zaposlenih seljaka.”

Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se svidio zato što je poučan,
a nije mi se svidjelo to što je Srna na kraju umrla.

DIVLJI KONJ

DIVLJI KONJ



Bilješke o piscu:
Božidar Prosenjak rođen je 1948. godine u Koprivnici. Školovao se u Kuzmincu, Koprivnici, Parizu i Zagrebu, gdje je diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu. Radio je u Narodnom sveučilištu u Velikoj Gorici. Petnaest godina je urednik biblioteke "Albatros". Od 1984. godine djeluje kao slobodni umjetnik. Prozne, pjesničke i dramske priloge objavljuje u dnevnom i periodičkom tisku, na radiju i televiziji. Stalni je suradnik časopisa za djecu. Radovi su mu uvršteni u zbornike, antologije, školsku lektiru i školske udžbenike. Neki su mu tekstovi prevedeni na više od dvadeset svjetskih jezika. Autor je dviju knjiga pjesama, a najveći književni uspjeh zabilježio je romanom "Divlji konj" koji je (1989. - 1992.) doživio četiri izdanja i za koji je 1989. godine primio ugledne nagrade "Ivana Brlić-Mažuranić" i "Grigor Vitez". Roman je 1993. godine preveden i objavljen u Makedoniji.

Vrsta djela:
Dječji roman

Mjesto radnje:
Livade, gospodarevo imanje, pašnjaci, podzemlje, hipodrom.

Tema:
Život Divljeg konja i problemi s kojima se susreće u životu.

Ideja:
Ne treba uvijek biti nepovjerljiv.

Kratki sadržaj:
U stadu je živjelo ždrijebe Divlji konj. Jednog dana je upoznao svog oca. Uskoro su stado napali vukovi, a njegov otac je poginuo. Divlji konj je postao predvodnik stada, ali je otišao na gospodarevo imanje. Tamo je upoznao Neru i u nju se zaljubio, ali ona je uskoro dobila ždrijebe sa Šarcem. Divlji konj se osjećao prevarenim, ali je upoznao Zvijezdu i zaljubio se u nju. Još uvijek nije vjerovao gospodaru pa je pobjegao. Uhvatile su ga konjokradice. Odveli su ga u podzemne rudnike da vuče rude. Sreo je Neru i sve joj oprostio. Jednog dana su konji uspjeli pobjeći iz rudnika, a gospodar je došao po njih i sve ih odveo na imanje gdje je Divljeg konja čekala Zvijezda s njihovim ždrijebetom. On je mislio da je ždrijebe tuđe i priznao je Zvijezdi da je podzemlju bio zaljubljen u Neru. Ona je zbog toga pobjegla. Nakon nekog vremena se ipak vratila. Na imanju su vježbali plesati i osvajali su prva mjesta, a to su nastavili i njihovi potomci. Divlji konj je umro.
Kompozicija djela:
Uvod
Ždrijebe Divlji konj živi u stadu. Upozanaje svog oca koji uskoro pogine u borbi s vukovima.

Zaplet
Divlji konj uskoro postaje predvodnik stada, ali odlazi na gospodarevo
imanje. Tamo se zaljubi u Neru, ali ona dobije ždrijebe sa Šarcem.
Kasnije se zaljubi u Zvijezdu.

Vrhunac
Divlji konj bježi s imanja, konjokradice ga uhvate i on završi u rudniku.
Tamo sreće Neru i sve joj oprosti. Uskoro uspije pobjeći.

Rasplet
Na imanju ga dočeka Nera s njihovim ždrijebetom. On je mislio da je
ždrijebe tuđe i priznao je Zvijezdi da je podzemlju bio zaljubljen u Neru.
Ona je zbog toga pobjegla. Nakon nekog vremena se ipak vratila.
Počeli su vježbati plesati i osvojili su mnoga prva mjesta.

Završetak
To su nastavili i njihovi potomci. Divlji konj je doživio duboku starost i,
konačno, umro.

Citati:
"Išli smo od livade do livade."
"Vratio sam se na Gospodarevo imanje."
"Odveli su me u podzemlje gdje sam morao vući rude."

Motivi:
Konj, gospodar, zakon, ljubav...

Analiza glavnog lika:
Divlji konj

a) Vanjski opis: Blistava dlaka, zapjenjen, prašnjav, krvav, čvrsti mišići.
Citati:
"Dlaka mi je blistala."
"Sav zapjenjen, prašnjav, krvav."
"Mišići su mi postali kvrdi kao kamen."

b) Psihološka karakterizacija: Čvrsta volja, ponosan, borac, razdragan,
                                                iskren, spontan.
Citati:
"Volja mi je postala čvrsta kao da je od kamena."
"Osjećao sam se ponosnim i bogatim."
"Da, ja jesam borac."
"Bio sam razdragan, iskren, spontan"
c) Sociološka karakterizacija: Slobodan konj, zarobljen u rudniku,
                                                kasnije dresiran.

d) Etička karakterizacija: Tužan, pokunjen, posramljen.
Citati:
"Silno sam se rastužio zbog oca."
"Pokunjio sam se od sramote."

Sporedni likovi: Zvijezda, Gospodar, Ceza, Šarac, Bijelac, Nera, Vihor,
                          Vulkan...

Jezik i stil:
Knjiga je napisana na hrvatskom književnim jeziku - štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. Cijeli roman je alegorija na ljudski život, a konji imaju sve ljudske osobine. U romanu ima i mnogo aforizama koje Divljem konju govori njegov otac (dok je još bio živ) ili očev glas. Ima i opisa prirode u kojima je i onomatopeja; usporedbe, epiteta, eufenizama...

DANTE ALIGHIERI BOŽANSTVENA KOMEDIJA

BOŽANSTVENA KOMEDIJA



Bilješke o piscu:
Dante Aliaghieri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni. Već kao mlad pjesnik istakao se u novom “slatkom stilu” (dolce stil nouvo), ali vrhunac svog stvaralaštva je zasigurno postigao “Božanstvenom Komedijom”. Od drugih njegovih djela ističu se “Novi život” i “De vulgari eloquentia”.

Tema:
Tema djela je Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, čistilište i raj.

Najosnovnije crte fabule:
Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana Vita nuova. Vergilije vodi Dantea kroz pakao i čistilište u raj. Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše griješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.

Prvi krug
U prvom krugu - Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...

Drugi krug
U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.

Treći krug
U trećem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.

Četvrti krug
U Četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.


Peti krug
Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.

Šesti krug
To je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.

Sedmi krug
Sedmi krug je podijeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.

Osmi krug
Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem rovi su simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.

Deveti krug
U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podijeljen na četiri zone; Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja. U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.

Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.



Simbolike:
Dante - simbol grešnog čovjeka
Vergilije - simbol mudrosti i razuma
Beatrice - simbol božanske milosti i objave
mračna šuma - simbol grešnog života

Struktura:
Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto
Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a “Pakao” ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja. Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s trećim, a drugi s prvim iz sljedeće strofe.

Analiza likova:
Francesca je griješnica iz poravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje čišća od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.

Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po političkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.

Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili
pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, već krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar čovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati ničim osim pohlepom.

Odisej je još jedan griješnik, čija djela ovise o kutu gledanja. Općenito je
on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junačko djelo.

Alberigo del Manfredi je okrutan čovjek, koji je bio u stanju ubiti rođaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.

Dojam o djelu:
Djelo je tajanstveno i mistično. U njemu se vide tragovi prethodnika i ljudi
ondašnjeg vremena. Vrlo je naporno za čitanje, jer zahtjeva iznimnu koncentraciju i visok nivo opće kulture. Usprkos svemu tome nisam siguran da bi ovo djelo mogao proglasiti interesantnim. Sama ideja prolaska kroz čovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali kompliciran stil je ipak učinio svoje i učinio ovo djelo nedostupno većini čitatelja.

BIJELI KLAUN, BELI KLOVN DAMIR MILOŠ

BIJELI KLAUN



Bilješke o piscu:
Damir Miloš rođen je 1954. godine u Opatiji. Objavljivao je drame,
prozne, esejističke i teorijske tekstove, knjige i priručnike o jedrenju.
Prozne knjige: Bijeli klaun, Zoe, Kapetanov dnevnik, Nabukodonozor,
jedriličarski brevijar Pod jedriljem krstača.

Kratki sadržaj:
Dječak živi u cirkusu. Njegovi roditelji su klaunovi i nastupaju u cirkusu, zajedno sa mađioničarima, krotiteljima itd. Jednog dana, kad je imao sedam godina, saznao je da ne razlikuje boje. On je sve vidio u tonovima sive i crne boje. Jednog dana je šetao šumom i susreo slijepog starca. Starac mu je u nekoliko mjeseci pomagao pronaći boje. Dugim razgovorima pronalazili su osnovne boje; plava, zelena, crvena, bijela…
U dječakovim snovima se stalno pojavljivao jedan zeleni zmaj koji se volio
tući, bio je naporan, ali ga je dječak ipak volio. Dječak se zaljubio u
krotiteljevu kćer. Jednog dana tigar je ugrizao njegovu ljubav pa je ona bila nekoliko dana u bolnici. Dječak ju je nekoliko dana posjećivao, nosio joj cvijeće… Kad su se jednog dana klaunovi u cirkusu posvađali, dječak je imao zadaću da radi u cirkusu. Njegovi roditelji su ga svakodnevno pripremali za predstave. Dječak je stalno bio obučen u bijeli kostim, a i lice mu je bilo namazano bijelom bojom. Nije volio da mu se ljudi smiju pa je nakon treće predstave prestao raditi u cirkusu. Jednog je dana obukao bijeli kostim, lice je namazao bijelom bojom i krenuo u svijet. Stigao je do kamena gdje su on i starac obično razgovarali. Starca je čekao tri dana, ali njega nije bilo. Iz svoga kovčega je uzeo plavu boju i nacrtao je duboku plavu suzu na svom licu.

Likovi:
Bijeli klaun (dječak), mama, tata, klaunovi, starac,
krotitelj tigrova, krotiteljeva kćer, direktor šatora, učiteljica, gledatelji.

Analiza likova:
Bijeli klaun (dječak)
Ne razlikuje boje, živi u siromašnoj obitelji klaunova,
marljiv, uporan, brižljiv, dobra srca i duše, ne voli se svađati,
ne voli kad mu se ljudi smiju…

Starac
Slijep, voli djecu, voli pričati priče, pomagati drugim ljudima,
dobra srca i duše…

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV, BEG, BIJEG

BIJEG



Bilješke o piscu:
Milutin Cihlar Nehajev rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine. On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan intelektualac
(poznavatelj likovne i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

Mjesto radnje:
Trst

Vrijeme radnje:
Krajem siječnja 1909. godine

Tema:
Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti

Problematika koja se obrađuje u djelu:
Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima
Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja
Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet
Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života
Opis Nietzschea sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva)
Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje
Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti
Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija
Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize
Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada
Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza)
Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti

Struktura djela:
Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.

Inspiracija iz sličnog djela:
U autorovim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su ga se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio.

Analiza likova:
Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.

Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.

Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.

Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.

Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.

Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.

Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.

Sadržaj:
Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje.
Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.
Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.
Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.
Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.
Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.
Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »
Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.
Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.
Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove.
Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to.»
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.
Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak.
Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.
U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.
Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.
Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja.
Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.
Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.

Knjiga Postanka,Knjiga Izlaska,Evanđelje po Ivanu

BIBLIJA

Knjiga Postanka
U početku Bog stvori Zemlju. Prvi čovjek bio je Adam kojeg je Bog stavio u vrt Eden. On je tamo živio i jeo sa svih stabala osim sa središnjeg. Tada Bog vidi da je Adamu dosadno te stvori ženu Evu. Ona je na nagovor zmije ubrala plod sa središnjeg stabla te je dala i Adamu. Tako ih Bog istjera iz Edena. Svijet je bio pokvaren pa Bog šalje potop. Taj potop je jedini preživio Noa. Njegov potomak je bio Abraham koji je imao ženu Saru i dva sina Ezava i Jakova. Na očevoj smrti Jakov prevarom dobiva očev blagoslov, te ga Ezav zbog toga kani ubiti. Zato Jakov bježi kod ujaka Labana. Zatim Jakov služi 7 godina Labanu za Rahelu. Tada Jakov bježi, a Laban kreće za njim. Na kraju Ezav oprašta Jakovu. Josip, sin Jakovljev, bješe prodan trgovcima. Kasnije dospijeva u zatvor, ali nakon što protumači faraonu sam biva pušten i nagrađen. On je dijelio žito i hranu 7 sušnih godina. Tako su i njegova braća došla kod njega po hranu. Kad im se Josip predstavio svi su počeli plakati jer su ga prodali, ali im je on oprostio.

Knjiga Izlaska
Faraon naređuje da se pobiju sva hebrejska muška djeca. Tada Bog poziva Mojsija da izvede izraelski narod iz Egipta. Faraon ne pušta Izraelce, tek nakon što umru svi prvorođeni, ali odmah kasnije kreće u potjeru za njima. Mojsije otvara more te izraelski narod prolazi, a faraon i njegova vojska se utapaju. Jahve se prikazuje Izraelcima te određuje svećenike. Aron, svećenik, od prikupljenog zlata radi tele, kao Boga, pa to razljućuje Jahvu koji šalje smrt, ali se ipak smiluje. Daje Mojsiju Deset zapovijedi. Počinje se graditi svetište, te se na kraju svetište i posvećuje.

Evanđelje po Ivanu
Ivan svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus pretvara vodu u vino. Tako jednom ozdravi bolesnika u subotu te mu Izraelci pokušavaju suditi zbog toga. Zatim Isus hrani 5000 ljudi s nekoliko riba i kruhova. Izraelci dovode Isusu preljubnicu, pokušavajući ga osuditi, a on im govori da baci kamen prvi onaj koji je bez grijeha. Kasnije Isus ozdravljuje slijepca blatom i pljuvačkom. Tada Isus uskrsuje Lazara koji je već bio umro i bio pokopan. Zbog svega toga Izraelci doživljavaju Isusa kao prijetnju te organiziraju veliko vijeće sa Kajfom na čelu. Isus pere noge učenicima želeći ih zbližiti, da jedan drugome budu kao braća. Nagovješćuje im da će brzo otići, te da će brzo doći. Izraelci tada predaju Isusa Ponciju Pilatu koji naređuje da ga se bičuje. Zatim ga razapinju na križ, te ga zakapaju na židovski način. Kasnije je Marija došla na grob i vidjela da je kamen odvaljen, a grob prazan. Isus je uskrsnuo. On se kasnije ukazuje svojim učenicima među kojima nije bilo Tome koji u to kasnije nije vjerovao. Isus se kasnije prikazuje i njemu.

Analiza Biblija

POSLANICE APOSTOLA PAVLA



1.    Poslanica Rimljanima
2.    Prva poslanica Korinćanima
3.    Druga poslanica Korinćanima
4.    Poslanica Galačanima
5.    Poslanica Efažanima
6.    Poslanica Filipljanima
7.    Poslanica Kološanima
8.    Prva poslanica Solunjanima
9.    Druga poslanica Solunjanima
10.    Prva poslanica Timoteju
11.    Druga poslanica Timoteju
12.    Poslanica Titu
13.    Poslanicu Filemonu
14.    Poslanica Hebrejima

Poslanice su najstariji popisi kanonskih spisa ili knjiga koje je Crkva od početka smatrala nadahnutim i mjerodavnim za svoju vjeru. Redosljed poslanica koji je utemeljen od davnine ne temelji se na vremenu postanka. Smatra se da je prva poslanica napisana od godine 51. se zvala se "prva poslanica Solunjanima". Poslanice su sastavni dio Pavlova
misionarenja. Iz njih doznajemo temeljne točke Pavlove propovjedi kojoj je u središtu Krist raspeti i proslavljeni.

POSLANICA RIMLJANIMA
Poslanica Rimljanima je najopsežniji i teološko najbogatiji Pavlov spis. Sastoji se od: uvod, spasenje po vjeri, opća potreba spasenja, spasenje se ostvaruje vjerom u Isusa Krista, svetost Kršćana, božja vjernist i Izraelova nevjernost i dužnosti Kristovih vjernika.

Apostol Pavao naumio je širiti svoje misionarenje na zapad sve do Španjolske. Očekuje da će ga u tome potpomoći rimska crkvena zajednica. Smatra da Rimljane treba upoznati s Evanđeljem te im upućuje neku vrst pisma gdje iznosi svoje glavne stavove propovjedanja. Temeljnu tematiku navješta u "Spasenju po vjeri": Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ovo slika Božja za spasenje svakomu vjerniku, jer se u njemu očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od vjere.

Od svog obraćenja, kroz 20-ak godina svoga misionarskog rada, Pavoao je sve više produljivao svoju ključnu spoznaju o jedinstvenoj ulozi Isusa Krista Sina Božjega za spasenje čovječanstva. To osvjedočenje bilo je pokretač misionarskog rada. U tom svijetu on je razumio Bibliju, povijest, smisao i nesmisao židovskog Zakona, smisao čovjeka, čovječanstva i svemira. To svoje dugotrajno iskustvo Pavao izlaže u poslanici Rimljanima. U njoj su posebno značajne teme: smisao apostolstva, definicija Evanđelja, naravna spoznaja Boga, čovječanstvo bez Krista, spasenje po Kristu, Abraham kao prototip vjere, Krist i Adam, misterij krštenja kao pokristovljenja, ropstvo Zakona i sloboda ljubavi, bit spasenja, poziv Izraela, moral koji proistječe iz povezanosti s Kristom. Sve se te teme slijevaju u jednu: opravdanje po vjeri.

  Uvod

Pozdrav

Pavao, sluga isusa Krista
Pozvan za apostola,
Određen za Evanđelje Božje,
Koje je Bog unaprijed obećao
Po svojim prorocima
U svetim pismima
O svome sinu, koji je, po tijelu
rođen od potomstva Davidova,
A koji se uskrsnućem od mrtvih
-po duhu svetom-
pokazao kao sim Božji, sa svom vlašću:
Isus Krist, naš Gospodin,
Po kome smo i mi primili
Milost i apostolstvo
da na slavu njegova imena
propovjedamo poslušnost-vjeru
među svim narodima
među kojima ste i vi pozvani
da budete pripadnici Isusa Krista-
svim ljubimcima Božjim u Rimu,
pozvanima da budu sveti.
Milost vam i mir od Boga, Oca našega
i Gospodina Isusa Krista!



  Spasenje po vjeri

Evanđelje-sila Božja
uistinu, ja se ne bojim Evanđelja
jer ono je sila Božja za spasenje
svakomu vjerniku, kako, u prvom redu
Židovu tako Grku.
Jer u njemu se očituje pravednost Božja,
iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano:
"Pravednik će živjeti od vjere"
  1.Opća potreba spasenja
Sastoji se od više poglavlja:

*Slabost i krivnja pogana
*Krivnja Židova
*Kršenje Zakona
*Samo obrezanje ne opravdava
*Božja vjernost i židovska nevjernost

Zaključak:
Grijeh i krivnja su općeniti. Sve što Zakon veli veli onima koji su pod Zakonom, a cijeli svijet bude podvrgnut kazni Božjoj. Zakon služi samo točnoj spoznaji grijeha.

  2.Spasenje se ostvaruje vjerom u Isusa Krisa

*Očitovanje Božje pravednosti
*Nema mjesta ljudskom ponosu
*Abraham opravdan vjerom
*Vjera osigurava konačno spasenje
*Adam i Krist-grijeh i opravdanje

  3.Svetost Kršćana

*Krštnje sjedinjuje s Kristom
*Od ropstva k milosti
*Kršćanin slobodan od Mojsijeva zakona
*Učenici Zakona
*Unutrašnja borba
*Duh sveti donosi slobodu snagu i slavu
*Ljubav Božja prema nama

  4.Božja vjernost i Izraelova nevjernost

*Prednost Izraela
*Bog nije nevjeran
*Bog nije nepravedan
*Uzrok Židovskog pada
*Opravdanje po vjeri
*Židovi su odbacili radosnu vijest (Evenjđelje)
*Nije odbačen sav Izrael
*Izraelov pad donio spasenje poganima
*Opomena kršćeanima poganskog porijekla

  5.Dužnosti Kristovih vjernika

*Predanje Bogu
*Uslužnost iljubav u zajednici
*Ljubav prema neprijateljima
*Poslušnost državne vlasti
*Ljubav, srž svih zapovijedi
*Dan spasenja uskoro dolazi
*Obzir prema slabima u vjeri
*Sloboda i ljubav
*Kristov primjer

Zaključne napomene:
ovim riječima se obraća Rimljanima:
Ja sam osobno, braćo moja, za vas ovjeren da ste i sami puni čestitosti, prepuni svakog znanja i da ste kadri opomenuti jedan drugoga. Ali sam vam pisao-djelomično i slobodnije-da vas, tako reći podsjetim na poznato, oslanjajući se na milost koju mi je Bog dao dabudem službenik Krista Isusa kod pogana, da kao svećenik poslužim Evanđelje Božje, kako bi pogani postali ugodna žrtva, posvećena Duhom Svetim...

PRVA POSLANICA KORINĆANIMA
Korint je u Pavlovo vrijeme bio bogat slobodarski grčki grad sa dvije luke. Pavao je došao u Korint u svom drugom misionarskom putovanju. Ostao je tamo 18 mjeseci, gdje nas potanko izvješćuje o početcima korintske Crkve. Crkvenu zajednicu sačinjavali su većinom kršćani i nekolicina obraćenih Židova iz nižih društvenih slojeva osibito robova. Prvu poslanicu Korinćanima piše is Efeza, zbog razdora i nesuglasica u korintskoj Crkvi. Tom poslanicom želi uspostaviti jedinstvo duha i da odgovori na više praktičnih pitanja, koja su nastala u životu made Crkve.

    Teme poslanice Korinćanima
*Raspravlja o jedinstvu Crkve i Kršćanske propovjedi
*Izlaže spolni i ženidbeni moral
*Daje temeljne smjernice o kršćanskoj slobodnoj savjesti
*Utemeljuje dužnosti propovjednika Evanđelja
*Raspravlja o izvanrednim darovima i službama u crkvi
*Uskrsnuće Kristovo koje je jamstvo našega uskrsnuća

Prva poslanica Korinćanima sastoji se od:
1.Osuda razdora i javnih sablasti

*Razdor među vjernicima
*Mudrost svijetska i mudrost Božja
*Prava uloga propovjednika
*Dostojanstvo Kršćanima
*Apostolska služba
*Opomene
*Rodoskrvnitelj
*Poziv na poganske sudova
*Bludnost

2.Odgovori na različita pitanja:

*Ženidba, neženstvo i djevičanstvo
*Blagovanje mesa žrtvovaog idolima
*Duhovni darovi-Himna ljubavi
*Uskrsnuće


  Himna ljubavi
Himna ljubavi je najvažniji dio Prve poslanice Korinćanima, gdje Pavao
raspravlja o duhovnim darovima, očitovanje i djelovanje Duha Svetoga u izabranim vjernicima. Pavao ovdje uči da svi darovi dolaze od jednog te istog Duha, koji im daje u korist zajednice i zato obdareni treba da se njima služe u korist zajednice, a najveća je od svega ljubav koja mora vladati u svima. Bez ljubavi ništa nema svoj pravi smisao i svrhu postojanja.


   Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči.
  Kad bih imao dar proricanja
i znao sve tajne,
i sve znanje;
kad bih imao puninu vjere,
tako da bih brda premještao,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih ništa.


  Kad bih na hranu siromasima
razdao sve svoje imanje,
kad bih tijelo svoje predao
da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao,
ništa mi koristilo ne bi.
  Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva;
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se.
  Nije nepristojna, ne traži svoje,
ne razdražuje se,
zaboravlja i praŠta zlo;
ne raduje se nepravdi
raduje se istini.
  Sve ispričava, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
  Ljubav nigda ne prestaje.
Proroštva? Ona će isčeznuti!
Jezici? Oni će umuknuti!
Znanje? Ono će nestati.
  Jer, nesavršeno je naše znanje,
i ne savršeno naše proricanje.
  Kada dođe što je savršeno,
iščeznut će što je nesavršeno.
  Kad sam bio djete,
govorio sam kao dijete,
mislio kao dijete,
sudio kao dijete.
Kad sam postao zreo čovjek,
odbacio sam što je djetinje.
  Sad vidimo u ogledalu, nejasno,
a onda ćemo licem u lice.
Sad nesavršeno poznajem,
a onda ću savrŠeno spoznati
kao Što sam spoznat.
  Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav
- to troje - ali je najveća među njima ljubav.


PSALAM 136

Litanija zahvalnica:

Aleluja!
Hvalite Jahvu, jer je dobar:
vječna je ljubav njegova!
Hvalite Boga nad bogovima:
vječna je ljubav njegova!
Hvalite Gospodara nad gospodarima:
vječna je ljubav njegova!
Tu se govori o velikim čudima koje je učinijo Bog; stvaranje zemlje, vode,
svijetla i tame, spašavanje izraelskog naroda, izgon Židova i vođenje Židova u obečanu
zemlju.

  Judita
Judita je jedna od povijesnih knjižica, pisana Hebrejskim jezikom. Vrlo je
slobodna u iznošenju povijesnih i geografskih podataka, ali glavni joj je cilj ne povijest nego pouka što iz povijesti proizlazi. Judita je jedan od najdramatskijih, biblijskih opisa. Knjiga veliča židovsku religiju i rodoljublje. Religija je toliko nacionalna, zakonska i praktična, da se izjednačuje sa samim životom naroda i domoljubljem. Obrana židovske
domovine je obrana života i vjere. Judita je simbol židovskog naroda koji bijedan i osiromašen poput udovice Judite dolazi u sukob s svojim neprijateljem u liku Holoferma, koji je bio navodni Nabukodonosorov vojskovođa. Prizor se događa u Esdrelonu blizu Armagedona. Knjiga je pisana u Palestini u vrijeme Grčke vladavine u drugom ili početkom prvog stoljeća prije Krista. Judita se sastoji od pet dijelova:

Holofernov vojni pohod
Opsijedanje Betulije
Judita
Judita i Holofern
Pobjeda

Holofernov vojni pohod

Nabukodonosor kralj Asiraca, vladao je u velikom gradu Ninivi. U to vrijeme ratovao je protiv kralja Arfaksada. Kralj Nabukodonosor uputi poruku svim stanovnicima Perzije, Cilicije, Damaska, Libanona, Gornje Galileje i Samarije, sve do granica Etiopije, da se udruže sa njim u borbi protiv kralja Arfaksada. Stanovnici svih gradova i pokrajina nasmijaše se Nabukodonosoru i ne okupe se oko njega da bi za njega vojevali. Kralj se
tada užasno razbijesni i odluči da sve narode u sva prijestolja uništi. Sam sa svojom vojskom pobjedi kralja Arfaksada i zagospodari njegovim gradovima, te se vrati u Ninivu. Tu sazove sve svoje pomoćnike i veli im svoju tajnu o uništenju svih onih koji se nisu pokorili njegovoj molbi. Nakon toga pozove svog najboljeg vojskovođu Holoferna i naredi mu da uzme 120 tisuća vojnika, 20 tisuća konjanika i da krene na zapad u vojno
osvajanje svih gradova i pokrajina.

Neka tvoje oko nezna milosti prema odmetnicima,
nego kamo god dođeš, podvrgni ih smrti i pljački,
u svoj zemlji koja ti je povjerena.

Holofernova vojska je krenula u osvajanje. Pokorili su sve narode, rušili palili pljačkali i ubijali. Vojska je stigla do velike judejske ravnice i tu se utaborila na duže vrijeme da sakupe hranu za vojsku. kad su izraelci, koji su živjeliu Judeji, čuli što je Holoferno učinio drugim narodima, kako je razorio njihove hramove, obuze ih strašan strah od toga čovjeka. Sav narod Izraelski na poziv svećenika Joakina udruži svoje snage u obrani svoje zemlje i Svetog hrama. Molili su se Bogu, pridonosili su nu žrtve paljenice i zavjetnice, podizali su iz sve snage glas ka Gospodu da bi milostivo pogledao dom Izraelov.

Tada narod pade ničice,
Iskaza štovanje bogu svome i zavapi: Gospode,
Bože nebeski, pogledaj oholost njihovu, budi milostiv poniznosti
roda našega i obaziri se danas na lica sebi posvećenih!

Holofern je čuo da se narod Izraelov sprema u obranu, pa se je potajice pitao kakav je to narod koji se ne želi mirno njemu pokoriti. Pozove Ahijora da mu ispriča o Izraelcima, a ovaj ga savjetuje neka ne napada taj narod ako nema grijeha pred bogom, jer će Izraelce štititi njihov Bog, a njegova vojska će izgubiti. Holofernu se nije svidjelo to što je čuo, pa protjera ratnika Ahiora, ka Izraelcina.


  Opsijedanje Betulije
Naredi Holofern svojoj vojsci da krene na Betuliju. I da zaposjednu sve puteve što vode u brda gdje su bili sinovi Izraelovi. Kad su Izraelci ugledali tu silnu vojsku hrabro ostadoše na svojim mjestima da brane svaki kamen i svako brdo. Savjetnici Holofernovi savjetovaše mu da bude mudar u ratovanju sa sinovima Izraela. Ako želi doći do pobjede onda neka zauzme sve izvore vode na obroncima. Iz kojih stanovnici Betulije uzimaju vodu. I da ih umori žeđu a ne oružjem. nakon 34 dana sinovi Izraelovi nisu izdržali već odoše do starješine Ozije tražeći neka ih preda Holofernu, neo da umru od žeđi i gladi.

Budite hrabri, braćo, ustrajmo još pet dana,
za kojih će Gospod Bog naš
izliti na nas milost svoju:
Zacijelo nas neće napustiti zauvijek.
Prođe li tih pet dana bez ikakve pomoći,
izvršit ću što tražite.

  Judita
Sve što se dešavalo u Betuliji doznala je Judita kći Merarije sina Izraelova.
Živjela je sama kao udovica već treću godinu. Muž Monaše umro je kod žetve ječma od sunčanice. Od tada Judita živi vrlo skromno, nosila je udovičke haljine, postila je sve dane osim subota i svetkovina. Bila je poštena i ponizna bogu. Judita sazove sve gradske stariješine i ukori ih što su narodu u ime Boga obećali predaju za pet dana, ako im Bog ne pomogne:

A tko ste vi da danas iskušavate Boga
I postavljate se iznad Boga među ljudima?

Odlučila je pomoći svome narodu, ali nikom nije htjela reći kako. Glasno je
zavapila Gospodu, posula glavu pepelom i razotkrijela kostrijet koju je nosila na bokovima "Juditina molitva".

  Judita i Holofern
Judita je odlučila otići do vojskovođe Holoferna. Za tu priliku obukla se svečano, stavila sav svoj nakit, te kad je izišla van sav narod se divio njezinoj ljepoti. Vojskovođa Holofern također je bio ustuknuo pred njenom ljepotom i primio ju u svoj šator da čuje što želi od njega. Izdala je svoj plan kako da osvoji narod Izraelski. Holofern se oduševio njezinom modrušću i sve što je tražila od njega bilo joj je ispunjeno. Četvrti dan,
Holofern je pripremio gozbu i pozvao Juditu. Očaran njezinom ljepotom u njemu proradi čežnja za njom. Gozba je trajala dugo u noć, Holofern je popio dosta vina, te zaspao. Iza ponoći posluga se povukla, te je ostala samo Judita. Uzela je Holofernov mač i odsjekla mu glavu, stavila u torbu i zajedno sa svojom sluškinjom odšuljala se iz njegovog šatora, Kroz sve njegove straže i došla pred vrata svog grada Betulije. Odmah su je pustili, a ona je izvadila glavu i stavila je pred gradske starješine Ozija, Habrisa i Harmisa, govoreći:

Bog ga je pogodio rukom jedne žene!
Neka živi Gospodin
koji me zaštitio na putu kojim sam hodila!

Puk sav izvan sebe pade ničice da se pokloni bogu, a Ozajia reče:

Blagoslovljena bila, kćeri, od Boga Svevišnjega
Više od svih drugih žena na zemlji!
Blagoslovljen Gospod Bog stvoritelj neba i zemlje,
Koji te vodio da odsječeš glavu vođi neprijatelja naših!


  Pobjeda
Drugi dan kad je vojska ugledala Holofernovo tijelo bez glave i kad su shvatili da ga je ubila obična robinja, počeli su oplakivati gospodara i osjećati silni stah pred narodom Izraelskim. Vojska se počela povlačiti, a narod Izraelski sav se ujedinio u jedno tijelo i jednu dušu u želji da otjera neprijatelja. Veliki svećenik Joakin i stariješine iz Jeruzalema dođoše da vide i da se dive dobročinstvu što ga Gospod učini Izraelu, te da vide Juditu i da ju pozdrave riječima:

Ti si slava Jeruzalema!
Ti si najviši ponos Izraela!
Ti si uzvišena dika roda našega!...

Zatim nasta veselje i gozba u čast Judite. Usred sveg Izraela Judita zapjeva zahvalnicu, a narod prihvatio taj hvalospijev. Nakon slavlja koje je trajalo mjesec dana svatko se povukao u svoju zemlju pa tako i Judita. Za cijelog svog čivota pa i poslije ostala je slavna. Umrla je u svojoj kući u starosti od 105 godina.







Evanđelje po Ivanu

Evanjđelje je izvorna grčka riječ a znači Blagovijest ili Radosna vijest. Evanđelje je usredotočeno na osobu Isusa Krista, koji kao Sin Božji i sin čovječji propovjeda i uspostavlja intimnu zajednicu između Boga i čovjeka. Pisac četvrto Evanđelja je Ivan apostol. Razne su rasprave kome treba pripisati četvrto Evanđelje: Ivanu apostolu ili Ivanu Prezbiteru iz druge Kršćanske generacije. Valjani argumenti govore u prilog Ivana apostola. Pisac se krije iza formule "Učenik koga je Isus ljubio". Prema najstarijim
svjedočanstvima to je Evanđelje napisano posljednje potkraj potkraj prvog i početkom drugog stoljeća. Prva tri Eanđelja (Evanđelje po Mateju, Evanđelje po Marku, Evanđelje pd Luki) vrlo su srodna sadržajem, slijedom događaja i samim izrazimai riječima, te se takva izdanja zovu sinopsa (istovremeno čitanje). Ivanovo Evanđelje znatvo se razlikuje
po izboru građe povijesno-zemljopisnim okvirom i načinom izlaganja što čini zatvorenu cjelinu. Glavni sadržaj Ivanova Evanđelja sačinjavaju Isusovi govori koji obrađuju široko zasnovanu temu. Tri su od tih govora pravi dijalozi: S Nikodemom o novom rođenju, Sa Samarijankom o novom bogoštvlju i s Markom o navom uskrsnuću. U Ivanovom Evanđelju Isus govori apstraktno, jednolično, učiteljski i uzvišeno, naročito oproštajni
govor i velikosvećeničku molitvu. Po Ivanovom Evanđelju Isus je u tri Pashe bio u posjeti Jeruzalemu, a treći put uhvašen i razapet. Cijelo Isusovo propovijedanje po Ivanu je usredotočeno na "Život vječni". Ivanov "Život vječni" nije samo neko buduće dobro, nego stvarnost koja počinje već sada prihvaćanjem Krista i opredjeljenjem za njeg a sastoji se od u najprisnijoj zajednici pojedinca i svih vjernika s Kristom i preko njega-u Duhu Svetom-s Ocem. Ivan apostol ne iznosi samo gole činjenice nego upozorava na njihovu dubinsku uvjetovanost i otkriva njihovo simboličko značenje. On nam daje promišljeni život Isusov. U njemu nalazimo dubinsko promatranje središnjih događaja, povijesti spasenja i
Krista u Crkvi prisutnoga. Ivan je ne samo Evanđelist-teolog nego i kako sam voli reći-svjedok. Svaki događaj Isusova života pod perom intuitivnog mistika Ivana postaje znakom budućih stvarnosti u životu zajednice Kristovih vjernika. Ivan voli simboliku u izražavanju, tako je Isus: zaručnik, hram, kruh, pastir, put, janje i vrata. Riječnik kojim je
pisao vrlo je siromašan i često se ponalja.










Biblijski znanstvenici su pisali da je cvijet Biblije Evanđelje, a cvijet Evanđelja je Evanđelje Ivanovo. Evanđelje po Ivanu sastoji se od osam cjelina:

*Proslov
*Prva pasha
*Putovanje kroz Samariju i Galileju
*Drugi blagdan u Jeruzalemu
*Pasha sumnoženjem kruha-govor o kruhu života
*Blagdan Sjenica-Isus, svjetlo i život
*Blagdan posvećenja hrama
*Posljednja pasha-proslava sina čovječjega
*Uskrsni dan

Proslov

U početku bijaše riječ
I riječ bijaše kod Boga

Ovaj svečani proslov napisan je kao uvod u četvrto Evanđlje. U Proslovu se navješćuju osnovni motivi Ivanova Evanđelja, a to je: riječ je postojala prije stvaranja svijeta. Riječ ili logos su ime Isusa Krista, riječ je Bog, svijetlo je život, sprema se Evanđeoska drama u sukobu Krista-svjetla sa svijetom tj. tamom.

U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše kod Boga-
i Riječ bijaše Bog
Ona u početku bijaše kod Boga
Sve je po njoj postalo
i ništa što je postalo
nije bez nje postalo.
U njoj bijaše život
i Život bijaše svijetlo ljudima
I Svjetlo svijetli u tami,
i tama ga obuze.
Pojavi se čovjek
poslan od Boga
Kojemu bijaše ime Ivan
On dođe kao svjedok
da svjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.






Prva Pasha

Svjedočanstvo Ivana Krstitelja

Pitali su Ivana tko je, ako nije Mesija, niti prorok. Ivan je odgovorio:Ja krstim vodom, među vama stoji netko koga vi ne poznajete. Sutradan je Ivan vidio Isusa gdje dolazi  govoreći ove riječi: Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta. Ivan Krstitelj se okrenuo Židovima koji su propitkivali tko je on, govoreći im riječima: Ovo je onaj za koga vam rekoh. Poslije mene dolazi čovijek koji je predamnom, jer bijaše prije mene. Ja ga nisam poznavao. Ali sam zato došao krstiti vodom da ga objavim Izraelu. Od tada su Isusa pratili prvi njegovi učenici dva brata Andrija i Petar. Drugi dan priključio im se i Filip.

Putovanje kroz Samariju i Galileju

Isus se objavljuje Samarijancima na putu u Galileju, gdje je Isus svratio u
Samariju. Tamo dođe u samarijski grad Sikar. Isus umoran od putasjedne kraj zdenca Jakovljeva. U to dođe neka žena Samarijanka da zahvati pode, a Isus joj reče: Daj mi da se napijem. Žena odgovori: kako ti, Židov, možeš iskati od mene Samarijanke da se napiješ? Židovi se ne druže sa Samarijancima. Nato je Isus rekao da će njoj dati žive
vode od koje neće nikada tko se napije više ožednjeti. Tada žena zavapi sa molbom da njoj da te žive vode, kako ne mora svaki dan uzimati vodu u taj duboki zdenac. Isus je otpusti riječima: Idi ženu! Žena je otišla i svima pričala o Isusovom čudu. Mnogi Samarijanci iz onoga grada počeše vjerovati u njega, ne zbog ženinih riječi, već što su se sami uvjerili da je on uistinu Spasitelhj svijeta.

Drugi blagdan u Jeruzalemu

Ozdravljenje dugogodišnjeg bolesnika

Isus drugi put posjeti Jeruzalem u vrijeme proslave židovskog blagdana Pashe. O Jeruzalemu je postojao ribnjak koji bi izlječio bolesnog čovjeka ako prvi uđe u vodu kada vodu pokrene anđeo gospodnji. Tu je bio neki čovjek koji je 38 godina bolovao i nije mogao sići u ribnjak. Isus prolazeći kraj njega reče: Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj! Čovjek ozdravi, a cijeli Jeruzalem je čuo što se dogodilo. Židovi su ga osudili što je to
učinio u subotu, a Isus im odgovori: Otac moj neprestano radi, zato i ja radim. Židovi su ga zbog toga još više osudli jer je sebe izjednačio s Bogom.






Pasha su množenjem kruha - govor o kruhu života

Isus čudesno nahrani pet tisuća ljudi

Nakon toga Isus ode na drugu stranu Galilejskog mora. Veliko je mnoštvo naroda išlo za njim jer su gledali čudesa koja je činio na bolesnicima. Isus se uspne na vrh gore i baci pogled na silnu masu naroda podno gore. Upita Isus Filipa svoga učenika: Kako da nabavim kruha i nahranim toliki narod. Filip nije znao, ali Andrija brat Šimuna Petra reče: Ima ondje jedan dječak sa pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Reče isus narodu da sjedne na travu. Tada uzme kruh, zahvali Bogu i počne dijeliti ljudima. Od riba im isto tako dade koliko su htijeli. Narod se najeo do sitosti, da je još kruha i ribe ostalo. Ljudi, kad vidješe čudo koje učini Isus, rekoše: Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet! Gospodine - rekoše mu na to - daj nam uvijek taj kruh! Odgovori im Isus: Ja sam kruh života koji je sišao s neba, tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vijeruje u me, sigurno neće ožednijeti. Židvi su na te riječi počeli opet biti nepovjerljivi, a Isus im
odvrati: Ako ne jedete tjela Sina Čoviječega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tjelo moje i pije krv moju ima život viječni. I ja ču ga uskrisiti u posljedni dan. Isus je osjetio da među dvanaestoricom njegovih učenika postoji koji je nevjeran i koji će ga izdati. Učenici ga više nisu dalje htijeli pratiti. A Isus ih upita: Zar će te i vi
otići? Ja sam izabrao vas dvanaestoricu. Jedan je od vas đavao. Gvorio je o Judi jer ga je on imao izdati.

Blagdan Sjenica - Isus svijetlo i život

Posjije toga Isus je hodao po Galileji, nije htio ići u Judeju, jer su ga namjeravali tamo ubiti. Približavao se je židovski Blagdan Sjenica. Učenici su mu savjetovali da ode u Judeju i da se javno objavi narodu i potvrdi svoja čuda. Kad je bila polovica Blagdana, Isus je doŠao u Judeju, ušao u hram i počeo naučavati. Židovi su se čudili i nisu mu vjerovali. Isus je znao da ga žele ubiti, ali nitko od ljudi nije stavijo ruku na njega, jer još
nije došao njegov čas. Zatim je Isus otišao na Maslinovu goru, a ujutro je opet došao u hram. Sav je narod došao k njemu. Tada neki farizeji dovedoše ženu preljubnicu i vele Isusu: Učitelju, ova žena je uhvačena u preljubu. Zakon kaže da takve žene kamenujemo. A ti što veliš? Isus im odgovori: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!
Nakon tih riječi ljudi su polako počeli odlaziti, ne kaznivši ženu. Isus im ponovo progovori: Ja sam svijetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svijetlo koje vodi u život.







Blagdan Posvećenja Hrama

Bila je zima. Isus je došao u Jeruzalem u vrijeme svetkovine Posvećenja Hrama. Židovi su ga opet počeli optuživati, kako može za sebe govoriti da je sin Božji i da je Mesija, kad je obični čovjek. Isus im odgovara: Vjerujte djelima da shvatite i sve više spoznajete da je Otac u meni i ja u Ocu! Tada su ga htjeli uhvatiti, ali im Isus uspije izmaći.

Isus uskrsuje Lazara

U selu Betanija živo bolesnik Lazar, brat Marije i njezine sestre Marte.Kad je Isus doznao za bolesnog Lazara, odluči se vratiti u Judeju iako je to za njega bilo opasno. On je jako vilio Lazara i Mariju, te veli svojim učenicima: Naš prijatelj Lazar spava, ali ja idem da ga probudim. Isus je već znao da je Lazar mrtav. Kad je stigao u Betaniju blizu Jeruzalema, Lazar je već četiri dana ležao u grobu. Marija je istrčala u susret Isusu
riječima: Gospodine, da si bio ovdje ne bi umro moj brat. Uskrsnut će tvoj brat, odgovori joj Isus. Ja sam uskrsnuče i život. Tko vjeruje u mene ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nikada umrijeti. Isus ode na Lazarov grob, a za njim Marija i svi Židovi koji su je taj dan došli tiješiti. Nad Lazarovim grobom Isus proplaka, jer ga u duši potrese i uzbudi. Naredi ljudima da dignu kamen sa groba. Tada Isus viknu jakim
glasom: Lazare, izađi! Pokojnik iziđe sav zamotan povojima, a Isus im naredi: Razvežite ga i pustite ga da ide! Tada se Isus zahvali riječima: Oče, zahvaljujem što si me uslišio. Kad su židovski farizeji vidjeli to čudo prepali su se kako će čitav židovski narod početi u njega vjerovati, a to će izazvati bijes Rimljana koji će im unišćtiti Hram i narod. Odlućili su da ubiju Isusa, jer bolje da umre jedan čovjek, nego žitav narod. Zato se Isus nije više javno kretao, već se sa svojim ućenicima povukao u grad Efraim blizu pustinje.

Posljednja Pasha - proslava Sina čovječega

Posljednji događaji

Približavala se židovska Pasha, te su ljudi iz svih zemalja krenuli u Jeruzalem, da se očiste prije Pashe ( pranje nogu ). Glavni svećenici i farizeji izdali su naredbu da im se javi ako doznaju gdje je Isus, kako bi ga uhvatili. Šest dana prije Pashe je Isus došao u Betaniju kod Lazara, kojeg je Isus uskrsnuo od mrtvih. Pripremili su mu večeru i Marija mu je pomazala noge raznim pomastima. Sutradan veliko mnoštvo naroda došlo je na blagdan kad su čuli da Isus dolazi u Jeruzalem. Dočekali su ga palminim granama klikčući. Hosana! (spasi). Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraelov! Isus je ušao u Jeruzalem jašući na magarcu. Iako je činio velika djela, ipak mu nisu svi vjerovali iz straha da ne budu izopačeni. Isus se obratio narodu ovim riječima: Tko vjeruje u me, ne vjeruje toliko u me, nego radije u onoga koji mene posla. Tko mene vidi, vidi onoga koji mene posla. Ja, svijetli, došao sam na svijet da nijedan koji u me vjeruje ne ostane u tami. Ako tko čuje moje riječ, a ne vrši ih, neću da ja osuditi, jer ne dođoh da sudim svijetu, nego da spasim svijet. Navečer uoći blagdana Pashe za večerom, Isus svjestan da mu je
Otac sve predao u ruke, ustane od večere, skine ogrtač, uzme ubrus, ulije vode u posudu za pranje, te počne učenicima prati noge i otirati ubrusom kojim bješe opasan. Kad je to učinio sjeo je ponovno za stol zajedno sa svojim apostolima, te dubuko potresen u dušu, svećano izjavi: Jedan će me od vas izdati! Apostoli su se u čudu međusobno gledali, a jedan učenik kojeg je Isus posebno ljubio (Ivan) tiho ga upita: Gospodine, tko je taj? To je onaj komu ću ja kruha umoćenog dati - odgovori Isus. I umoči zalogaj kruha u vino te ga da Judi, govoreći: Što misliš ćiniti, ćini brzo! Nitko nije svatio Isusove riječi, već  samo Juda koji uzme zalogaj i izgubi se u noći.

Na rastanku s učenicima

Isus se obraća apostolima i daje im novu zapovijed: Ljubite jedan drugoga, kao što sam ja ljubio vas. Po tome će svi znati da ste moji ućenici. Sinovi, još sam malo s vama. Kamo ja idem vi ne možete doći. Neka se ne uznemiruje vaše srce! Tamo kamo ja idem već znate put. Ućenik Toma ga upita: Kako bi smo poznavali put? Ja sam put, istina i život - reče mu Isus. Vratit ču se ja k vama. U taj dan spoznat će te da sam ja u svom Ocu, vi u meni i ja u vama. Isus više nije s njima htio
govoriti, već je ustao i krenuo i pozvao ućenike da ga slijede. Putem im je
još rekao: Ovo vam rekoh da u meni imate mir! U svijetu će te imati
patnju. Ali, ohrabrite se, ja sam pobjedio svijet.


Isusova smrt

Kad to reče, Isus sa svojim ućenicima ode na drugu stranu rijeke Kedron. Tu je bio vrt u kojem je Isus često boravio sa svojim ućenicima. To je znao Juda, koji ga dočeka sa četom stražara. Isus je znao zašto su došli, pa je istupio napred, te ih upita: Koga tražite? Isusa Nazarećanina - odgovoriše mu. Ja sam - reče Isus. Nato ga židovski stražari uhvate, svežu  i odvedu u dvor kod Poncije Pilata. U razgovoru s Pilatom, Isus
priznaje da je kralj židovski i da je došao na ovaj svijet da svijedoči o istini. Iako Pilat nije nalazio kod Isusa nikakve krivnje, obrstio se židovskom narodu da sam odlući da li žele da kazne Isusa ili Barabu razbojnika. Narod je odlučio da se kazni Isus, a oslobodi Baraba. (povodom Blagdana Pashe). Tada Pilat naredi da se Isus bičuje. Vojnici mu stave na glavu krunu od trnja i ogrnuše ga skrletnom kabanico. Narod je uporno tražio od Pilata da Isusa razapnu na križ. Tada im ga preda da ga razapnu. Pilat je na križ napisao hebrejskim jezikom: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Isus noseći križ na leđima popne se na mjesto Golgota (križni put). Tu su ga razapali sa još dvojicom osuđenika. Kod Isusova križa stajali su njegova majka Marija i apostol Ivan. Kad Isus opazi majku reče joj: Ženo, evo ti sina! Isus je bio svjestan da je već sve svršeno te reče: Žedan sam. Tada mu natope spužvu sa otcom i primaknuše ustima. Kad Isus uze ocat reče! Svršeno je! Te nakloni glavu i predade duh. Kako se bližio dan Pashe, Josip učenik Isusov, zamoli Pilata da mu dozvoli da skine Isusa sa križa. Pilat mu dozvoli, te Josip uze Isusovo tijelo sa križa zajedno sa Nikodemom, sahraniše Isusa po židovskom obićaju, na istom mjestu gdje je razapet.

Uskrsni dan

Treći dan od Isusove smrti na grob dođe Marija iz Magdale i opazi da je kamen sa groba pomaknut. Marija otrča po apostole da im javi. Svi se uvjeriše da je grob prazan, osim povoja u kojem je Isus bio zamotan. Svi se vrate natrag u kuće, jer nisu još shvatili "Pismo" o kojem je Isus govorio. Jedono nad grobom ostane Marija iz Magdale. Dok je plakala u grobu opazi dva anđela u bjelom. U to se ukaže  Isus riječima: Idi braći mojoj i reci im: Ulazim svome Ocu i vašem Ocu, svome Bogu i vašem Bogu! Marija iz Magdale ode i javi ućenicima da je vidjela Gospodina. Navečer, istoga dana u kuću, gdje su bili sakriveni ućenici od osvete Židova, dođe Isus, stane pred njih te im reče: Mir vama! Kao što je mene posla poslao Otac tako i ja šaljem vas. Poslije tih riječi dahne u njih i reče im: Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im, kojim zadržite, zadržani su im.     

Kajin i Abel

Jahve stvori čovijeka od zemal;jskog praha, udahne mu život i dade mu ime Adam. Adamu stvori ženu od njegovog rebra. Pošto su prekršili Božju zapovijed, Bog protjera Adama i Evu iz Edena - rajskog vrta. Spojeni u prvu zajednicu Eva rodi sina Kajina. Poslije rodi drugog sina Abela. Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. Jedniga dana oba brata su prinosila Bogu svoje žrtve. Kajin od zemaljskih plodova, a Abel najbolju stoku. Bog milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i njegovu niti ne pogleda. Stoga se Kajin jako razljuti na Boga. Bog upita Kajina: Zašto si ljut? Ako radišpravo vedrinom odsijavaš, a ako ne radiš pravo onda ti je grijeh na pragu, kojem se još možeš oduprijeti. Kajin ne posluša Boga već pozove Abela na polje, skoči na njega i ubije ga. Potom Bog upita Kajina: Gdje ti je brat Abel? Ne znam - odgovori Kajin. Jahve nastavi što si ućinio? Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji.
Obrađivat ćeš zemlju ali ti neće roditi. Viječni ćeš skitnica na zemlji biti! Kajinu je bila teška kazna te se požali Bogu, zašto ga kazni tako da ga može ubiti svatko ko ga nađe. Bog mu odgovori: Ne, nego tko ubije Kajina sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti. I zato Bog stavi znak na Kajina da nitko ruku na njega ne digne. Kajin ode u zemlju Nod istočno od Edena i tamo se nastani. Oženio se i sagradio veliki grad, kojem je dao ime po svome sinu, Henok.

MILAN BEGOVIĆ

Bilješke o piscu:
Milan Begović rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio u
Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao
profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu i
Beču. Poslije je bio na mjestu ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom
kazalištu u Zagrebu. Radio je kao profesor književnosti u Glumačkoj školi.
Umro je 1948. godine u Zagrebu. On je dramski pisac, novelist i
romanopisac. Zbirkom pjesama predstavio se kao pjesnik erotskih motiva
i hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi se
ljubavnim i bračnim temama. Dobar je poznavalac teorije drame i svoja
je dramska djela oblikovao izgrađenom dramskom tehnikom.
Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana,
od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca,
koji je dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele,
od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

Vrsta djela:
Drama

Mjesto radnje:
Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji
male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom,
u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

Vrijeme radnje:
Krajem veljače 1926. godine

Tema:
Psihološka razmatranja na ljubomoru

Problematika koja se obrađuje u djelu:
  -  Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu
     prema društvenim i političkim zbivanjima
  -  Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata,
     za vrijeme rata, te poratnog razdoblja
  -  Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju
     da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
  -  Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na
     mogućnost nevjere
  -  Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure (Bez
     trećega – u agoniji)
  -  Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
  -  Intimne uspomene
  -  Dramaturška funkcija sjećanja
  -  Dramaturška funkcija šutnje
  -  Psihološka razmatranja

Struktura djela:
Dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru,
koja nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije.
Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći,
nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za
nekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti
onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta.
Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradi
lika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealna
harmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline.
Mogućnost nevjere je kao teza prikazana kroz uzrok ljubomore
s time što je akcentiran prethodnim upoznavanjem Gige i njenog života,
koji u drami predstavlja samo pretpostavljanu ali ne i stvarno poznatu
ekspoziciju. Begovićev smisao za humor koji nije pršav i glasan već
dobrodušan, istančan i raznolik, katkada u uslovnoj povezanosti o
piščevom imaginacijom. Njegova naklonost prema humoru je izražena u
komediografskim tekstovima. Dok je u Krležinoj Agoniji postignuta
maksimalna povezanost i uslovnost lica i prilika u kojima oni žive,
pa je ta povezanost izražena u dramaturškim finesama u samoj zamisli i
razradi drame, dok je u Begovićevoj drami čak i dramski intenzitet
postignut artističkim putem kao što je psihološko nijansiranje dosta
nategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima.
Tu se primjećuje da progovara pravi umjetnik koji osjeća i estetski
vrednuje riječ. Pisani jezik lagano teče i ima svoj osebujni ritam i
ponekad se dobiva utisak da u tom jeziku postoji nešto iracionalno i
neuhvatljivo.

Inspiracija iz sličnog djela:
U svojim djelima lutao je bez prave orijentacije i kontinuiteta kao i mnogi
drugi hrvatski dramatičari njegovog doba, ali je ipak uspio iskazati jedan
svoj lični odnos prema dramskom. On se može predočiti pomoću paralele
s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog. Dok je Krleža sav u jednom
povišenom, ekstatičkom stanju, zaokupljen unutrašnjim lomovima
pojedinca koji se dramaturški transformiraju u direktne sukobe s
okolinom i društvom, kod Begovića nema pravih i direktnih konflikata,
već se nižu događaji koji pospješuju dramatsku radnju. U djelu Gospođa
Walewska se osjeća utjecaj Ive Vojnovića, koji je vidljiv i u nekim drugim
dramama koje su izrasle na kozmopolitskim ili čak pseudokozmopolitskom
shvaćanju. Giga po svojim reakcijama podsjeća na Lauru i daje zavisnost
o Krležinoj Agoniji.



Kratka bilješka o djelu:
Gigin suprug Marko uvojačen je i zarobljen. Bio je nekoliko godina u
zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji. Njegova ga supruga vjerno čeka,
ali Markov povratak izaziva veliki sukob koji proizlazi iz ljubomorne
sumnje. Begovićeva pažnja je koncentrirana na dosta namještenih
detalja i zapleta, na Markovu ljubomoru, koja nema direktnog povoda.
Marko je u suštini ljubomoran na mogućnost da ga je njegova žena
iznevjerila dok je on izbivao od kuće. On živi i kida se u toj ljubomori
zasnovanoj na indicijama. Ponašanje Gige po svojim reakcijama
podsjeća na Lauru.

Sadržaj:
I Čin
Na vratima kuće Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj ruci držao je kovčeg. Bio je to Marko Barić. Ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje sam sebi da je tu, gdje sada stoji. Sjedne u fotelju i reče: «Harašo!» Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, dugih kosa u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka. Dolazi Giga, iznenađena i radosna. Kada ga je ugledala ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: «Jesi li to ti Marko?» - prepoznavši ga poleti k njemu raširenih ruku. A on reče hladno: «Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?»
«Kakove su to šale?» - pita Giga.
Marko će: «Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga. » I tako započne svađa.
Spočitnuo joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dr. Mike. «Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!»
Giga: «I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?»
Marko: «Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!» Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije,
nego što on sada misli. Povede ga do vrata, otključa ih i reče: «Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu. » Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: «Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu. »
I svađa se nastavlja!
Goga je bila zapanjena njegovom brutalnosti. Da bi ublažila tu napetost upita: «Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?»
«U paklu!» - odgovori on – «Lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. »
«Ti kada dođeš!» - odgovori Giga i ona dobije odgovor: «Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!»
«Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila. »

II Čin
Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No, ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: «Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: «z n a t i» Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna: «što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. »
«Isto kao i ja!» - reče mu ona. To je Marko htio da čuje i kod večere je on njoj obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i iznervirana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: «čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!» Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin, nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao: «Znaš li što govoriš? Gdje su ti dokazi? Svagdje gdje god pogledaš!» - i on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kovertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kovertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo od njezinog oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila i tako sazna Marko da je to «Uvjerenje kojim je on Marko Barić proglašen mrtvim, nakon sveopće dugogodišnje potrage. » Bio je zaprepašten: «Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!»
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: «Marko, ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!»
No on se samo protegne i reče: «Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!» - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.

III Čin
Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako je Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto
promijenilo, nekakav preokret, nije bilo više ni traga onoj njegovoj
sumnjičavosti. Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No, Marko je bio sretan: «Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!» I on počne da je miluje i nastavlja: «Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!» - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: «Harašo!» A on i dalje pleše, pjeva i poskakujući. Iznenada skoči k njoj kličući: «Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!»
«Samo budi sretan, dragi» - odgovori Giga – «Hoću da me imaš dulje nego jedan dan». «Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto» - reče Marko – «On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!» Kako njoj nije bilo jasno, što je njen otac mogao njemu napisati, što mu ona nije mogla reći, to joj Marko s frivolnim akcentom prošapne nekoliko riječi. Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen, jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. «Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio.»
Njegovo frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo je odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: «Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?» «Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao» - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim. No ona nije htjela, on joj zakrči put, podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: «Ja se ne dam!» Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: «Još se ne dam! Živa se ne dam!»
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: «Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!»
«Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam» - reče Giga.
Marko: «Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?»
Giga: «Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio. »
«Lažeš! Lažeš!» - vikao je Marko – «uistinu si kolosalna glumica! To je tvoja taktika! Zašto bi se onda baš meni otimala?»
«Jer mi se gadiš!» - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: «Ne približuj mi se! «
«Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imati ću te!»
međutim plane revolver i on se sruši udarivši se u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove dr. Miku. «Ubila sam svoga muža!»






Analiza likova:
Marko Barić bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji i nakon lutanja vraća se kući. U suštini on je zapravo ljubomoran pri pomisli da ga je za to vrijeme izbivanja Giga iznevjerila. On živi i kida se od ljubomore zasnovane na indicijama.

Giga Barićeva njegova žena, koja po pojedinim svojim reakcijama podsjeća na Lauru. U njenom liku se afirmira specifičnost kompozicije
koja nije realizirana naročito sretno i uvjerljivo.