Bilješke o piscu:
Jean de la Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac.
Okušao se u raznim pjesničkim vrstama, no kao rođeni pripovjedač
daje najbolja ostvarenja u četiri knjige stihovanih Priča i dvanaest knjiga
Basna, kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basni,
u kojima obrađuje motive preuzete većim dijelom od Ezopa, Fedra,
Pilpaja i drugih basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktičkim
okvirima i utilitarnim karakterom dotadašnje basne, već razvija fabulu,
proširuje opise i produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim
riječima, u svojim basnama daje "komediju u sto raznih činova" i široku
sliku ljudskog života i francuskog društva. Moral njegovih basna,
pisnih s puno topline za mladog čovjeka i s oštrom osudom vladajuće
klase često i nije dan u vidu posebne poruke, već izvire iz samog teksta,
u kojem prikazuje svoje bogato životno iskustvo i zastupa načelo zdravog
razuma i praktične životne filozofije. Basne su pisane u metrički vrlo
razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su često
kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im
vrijednost daje izvanredno uspjela karaterizacija likova ljudi i životinja,
kao i lirski opisi prirode.
SMRT I DRVOSJEČA
Pripovjedač nam govori o nesretnom drvosječi, njegovom teškom i
turobnom životu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi.
Međutim suočen s njom, starac se ipak predomišlja i odabire da je
težak život bolji od nikakvog.
Smrt će boli sve odnijeti;
Al gdje jesi, tu i budi!
Bolje trpjet no umrjeti:
tako mudri zbore ljudi.
Život je težak. Iako vele da je Božji dar, i da se životu treba veseliti,
jadan starac suočen s njegovom surovošću, poželi da dođe kraj
njegovim teškim mukama, vječitoj besparici i bijednom životu.
On zaziva Smrt misleći da će ga ona riješiti svih njegovih problema,
ali u trenutku kada se nađe licem u lice s njom, on shvati da je život
previše dragocjen, da sve one njegove teške godine još uvijek nije
spreman predati Smrti, da bi rađe gledao i radovao se svojoj obitelji
nego bio spreman zauvijek otići od njih.
ŽIVOTINJE OBOLJELE OD KUGE
Had je prazan i nebo šalje kugu onim životinjama koje su griješile da
se on ispuni. Kuga je došla i sve su životinje oboljele, ali nisu sve umrle.
Nestalo je i sreće i ljubavi, čak i oni najjači su podlegli kugi i postali
slabašni. Lav saziva vijeće i moli najvećeg zločinca da da svoj život
da bi ostali mogli preživjeti, a ako on umre nebo bi se možda smirilo.
Lav moli da se prema tom zločincu bude blag, jer su i ostali mnogo
griješili. Javlja se jedan zločinac, predsjednik skupa - lav,
i govori da je on veliki proždrljivac i da je pojeo čak jednog pastira,
te će on ako je potrebno sebe žrtvovati, ali neka svatko preispita svoju
savjest, jer ako najveći zločinac ne strada Bog se neće umiriti.
Na to se javlja lisica i govori da nije zločin pojesti životinju ako si gladan,
a što se tiče pastira, oni i tako životinjama nose veliko zlo i misle da nad
njima imaju nekakvu vlast.
Kralju, reče lija, svi smo mi to već znali
Da tvoj obzir znak je srca ti finoće;
A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hoće
To da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to je
Za njih milosti znak tvoje...
Javile su se i druge životinje, ali i njihovi zločini bili su mali i ne toliko
značajni. Na kraju se javlja magarac, koji kaže da je popasao malo fine
trave koju nije smio, i svi su ga optužili da ne smije jesti tuđu travu
"i osta magarac bez kože".
Na pozornici života stoje lav - sinonim mudrosti, lisica - sinonim lukavosti,
tigar - sinonim moći, a nasuprot njih magarac koji je sinonim gluposti.
Svatko od njih, zahvaljujući jednoj od svojih sposobnosti a bez obzira na
veličinu zločina, uspijeva se obraniti i zazvati pravednost u svoju korist
nalazeći pritom dovoljno opravdanja i suvislih argumenata za svoje
zločine. Nažalost magarac, koji je po prirodi glup i nesnalažljiv, biva
žrtveni jarac za sve zločine učinjene u njihovoj zajednici, bez obzira na to
što je njegov "grijeh" bezazlen.
Jean de la Fontaine (1621-1695) francuski pjesnik i basnopisac.
Okušao se u raznim pjesničkim vrstama, no kao rođeni pripovjedač
daje najbolja ostvarenja u četiri knjige stihovanih Priča i dvanaest knjiga
Basna, kojima je stekao trajnu slavu. Napisao je ukupno 240 basni,
u kojima obrađuje motive preuzete većim dijelom od Ezopa, Fedra,
Pilpaja i drugih basnopisaca, ali se ne zadovoljava didaktičkim
okvirima i utilitarnim karakterom dotadašnje basne, već razvija fabulu,
proširuje opise i produbljuje karakterizaciju likova te, prema vlastitim
riječima, u svojim basnama daje "komediju u sto raznih činova" i široku
sliku ljudskog života i francuskog društva. Moral njegovih basna,
pisnih s puno topline za mladog čovjeka i s oštrom osudom vladajuće
klase često i nije dan u vidu posebne poruke, već izvire iz samog teksta,
u kojem prikazuje svoje bogato životno iskustvo i zastupa načelo zdravog
razuma i praktične životne filozofije. Basne su pisane u metrički vrlo
razlnolikim, ponekad i gotovo slobodnim stihovima, komparirane su često
kao male komedije sa svim elementima dramskog zapleta, a posebnu im
vrijednost daje izvanredno uspjela karaterizacija likova ljudi i životinja,
kao i lirski opisi prirode.
SMRT I DRVOSJEČA
Pripovjedač nam govori o nesretnom drvosječi, njegovom teškom i
turobnom životu. Starcu je dosta svega, on zaziva smrt i ona dolazi.
Međutim suočen s njom, starac se ipak predomišlja i odabire da je
težak život bolji od nikakvog.
Smrt će boli sve odnijeti;
Al gdje jesi, tu i budi!
Bolje trpjet no umrjeti:
tako mudri zbore ljudi.
Život je težak. Iako vele da je Božji dar, i da se životu treba veseliti,
jadan starac suočen s njegovom surovošću, poželi da dođe kraj
njegovim teškim mukama, vječitoj besparici i bijednom životu.
On zaziva Smrt misleći da će ga ona riješiti svih njegovih problema,
ali u trenutku kada se nađe licem u lice s njom, on shvati da je život
previše dragocjen, da sve one njegove teške godine još uvijek nije
spreman predati Smrti, da bi rađe gledao i radovao se svojoj obitelji
nego bio spreman zauvijek otići od njih.
ŽIVOTINJE OBOLJELE OD KUGE
Had je prazan i nebo šalje kugu onim životinjama koje su griješile da
se on ispuni. Kuga je došla i sve su životinje oboljele, ali nisu sve umrle.
Nestalo je i sreće i ljubavi, čak i oni najjači su podlegli kugi i postali
slabašni. Lav saziva vijeće i moli najvećeg zločinca da da svoj život
da bi ostali mogli preživjeti, a ako on umre nebo bi se možda smirilo.
Lav moli da se prema tom zločincu bude blag, jer su i ostali mnogo
griješili. Javlja se jedan zločinac, predsjednik skupa - lav,
i govori da je on veliki proždrljivac i da je pojeo čak jednog pastira,
te će on ako je potrebno sebe žrtvovati, ali neka svatko preispita svoju
savjest, jer ako najveći zločinac ne strada Bog se neće umiriti.
Na to se javlja lisica i govori da nije zločin pojesti životinju ako si gladan,
a što se tiče pastira, oni i tako životinjama nose veliko zlo i misle da nad
njima imaju nekakvu vlast.
Kralju, reče lija, svi smo mi to već znali
Da tvoj obzir znak je srca ti finoće;
A kad ti se ovce, ta stoka, jesti hoće
To da grijeh je? Ne, ne, Gospodaru, to je
Za njih milosti znak tvoje...
Javile su se i druge životinje, ali i njihovi zločini bili su mali i ne toliko
značajni. Na kraju se javlja magarac, koji kaže da je popasao malo fine
trave koju nije smio, i svi su ga optužili da ne smije jesti tuđu travu
"i osta magarac bez kože".
Na pozornici života stoje lav - sinonim mudrosti, lisica - sinonim lukavosti,
tigar - sinonim moći, a nasuprot njih magarac koji je sinonim gluposti.
Svatko od njih, zahvaljujući jednoj od svojih sposobnosti a bez obzira na
veličinu zločina, uspijeva se obraniti i zazvati pravednost u svoju korist
nalazeći pritom dovoljno opravdanja i suvislih argumenata za svoje
zločine. Nažalost magarac, koji je po prirodi glup i nesnalažljiv, biva
žrtveni jarac za sve zločine učinjene u njihovoj zajednici, bez obzira na to
što je njegov "grijeh" bezazlen.
Нема коментара:
Постави коментар